Sveti Vlaho je bio biskup u Sebasti u Armeniji, mučen je za vrijeme cara Dioklecijana te je postao svetac zaštitnik grada Dubrovnika. Prema legendi, ukazao se Stojku, rektoru katedrale te ga upozorio da su se Venecijanci usidrili pred otokom Lokrumom te da namjeravaju napasti grad. Stojko je o ovome izvijestio Senat te je organizirana obrana grada. Nakon ovog događaja Sveti Vlaho je izabran za sveca zaštitnika grada Dubrovnika.

Današnja barokna katedrala Uznesenja Marijinog izgrađena je u 18.st. na mjestu gdje se prethodno nalazila romanička bazilika iz 12.st. Romanička bazilika je potpuno stradala u velikom potresu 1667. godine. Prema povijesnim dokumentima, romanička bazilika je bila jedna od najljepših bazilika na našim prostorima, bogato ukrašena skulpturama i u čijem se centru nalazila predivna kupola.

Prema legendi, dio novca za izgradnju romaničke bazilike je donirao engleski kralj Rikard Lavljeg Srca. To je bio njegov zavjetni dar gradu Dubrovniku, budući da je preživio brodolom u blizini otočića Lokruma. Dogodilo se to 1192. godine na povratku s Treće križarske bojne.

Legenda o kletvi ima svoj početak u odluci generala francuske vojske da zatvori samostan na Lokrumu i potjera iz njega benediktince. Zaprepašteni takvom odlukom francuskog generala, pošli su jedne noći u Crkvu sv. Marije, odslužili posljednju službu Božju na otoku, obukli redovničke kabanice s kukuljicama na glavi i jedan iza drugoga, pogrebnim korakom pošli u ophodnju otokom.

Upaljene voštanice kao znak prokletstva, okrenuli su prema zemlji tako da ih je plamen lizao odozdo i vosak kapao putem kojim su hodali. Tri puta su tako obišli čitav otok i cijelo vrijeme glasno i svečano su izgovarali strahovite, teške riječi prokletstva: Nek je proklet svaki koji pribavi Lokrum za svoje osobno uživanje! U zoru su napustili otok i nikad više na njega nisu stupili.

Dubrovački vlastelin poslao je bolježljivog sina jedinca na otok Lopud na oporavak. Tu se on zagleda u sirotu pučanku. Otac da bi spriječio tu ljubav zamoli benediktince s otočića sv. Andrije da preuzmu brigu o njegovom sinu. Međutim, prije mladićeva odlaska oni se zakleše da će se i dalje sastajati. Kad bude slobodan on će kraj mora upaliti vatru a ona će doplivati.

Djevojčina braća ubrzo za to saznaše i dogovore se da će otploviti na pučinu i upaliti vatru na svojoj lađi. Sestra je za njima plivala, sve dok nije iznemogla i utopila se. Tijekom noći podigne se oluja, prevrne lađu i braća se utope. Mrtvo djevojčino tijelo more izbaci na otočić sv. Andrije. Mladi se vlastelin zaredi i zauvijek ostane na otočiću.

Na ulazu u Staru gradsku jezgru uočava se maskeron na pročelju franjevačkog samostana. Maskeron ima oblik sove, ali je toliko izlizan i potrošen, da se više ne raspoznaje pravi lik maske.

Legenda o maskeronu kaže da jedan mladić nije uspijevao pronaći ljubav, pa se zavjetovao da će, uspije li se zadržati na maskeronu toliko dugo da može svući i ponovno obući majicu, sretno zaljubiti. Kako se kroz 40 tak godina Maskeron izlizao danas ga zovu Lucky Stone, a cilj je ostati barem 5,6 sekundi i može se želja zaželiti.